Veza GMO-a i tumora temelji se na lošoj znanosti

Brojni mediji i protivnici biotehnologije nedavno su glasno pozdravili vijest prema kojoj je istraživanje francuskih znanstvenika pokazalo da GMO hrana može biti opasna po zdravlje.

No studija je odmah naišla na oštre kritike neovisnih znanstvenika širom svijeta, čak i nekih koji uobičajeno nisu skloni biotehnologiji.

Podsjetimo, tim stručnjaka sa Sveučilišta u Caenu objavio je u časopisu Food and Chemical Toxicology rezultate prema kojima su štakori hranjeni modificiranim NK603 kukuruzom u većem broju obolijevali od raka te preuranjeno ugibali. Ovaj GMO kukuruz razvio je biotehnološki div Monsanto kako bi bio otporan na njegov herbicid Roundup protiv korova. Na taj način poljoprivrednici bi mogli uništavati korove herbicidom, a kukuruz bi ostao zdrav.

Za teške riječi trebaju čvrsti dokazi

Zašto je nova studija izazvala tako oštre reakcije? Istraživanja GMO-a u javnosti prirodno stvaraju snažan naboj i polarizaciju - u pitanju su hrana i zdravlje. Iako bi biotehnologija trebala omogućiti dizajniranje biljaka otpornijih na nepogodne vremenske uvjete i insekte, olakšati i pospješiti njihov uzgoj te tako pojeftiniti hranu i smanjiti glad, u dijelu javnosti ova se priča često doživljava kao borba prirodnog i neprirodnog, dobra i zla te malih ljudi protiv moćnih korporacija. Osim toga, logično je očekivati da će bombastični naslovi kojima su mediji objavili rezultate u javnosti izazvati veliki strah od svih GMO-a, a ne samo analiziranog, i to čak i ako se rezultati konačno ne potvrde - u sjećanju će ostati debelo tiskana upozorenja. U takvoj atmosferi testiranja GMO proizvoda moraju biti potpuno neutralna i vrlo uvjerljiva. Drugim riječima poznata izreka kojom se ravnaju svi ozbiljni znanstvenici: „Velike tvrdnje traže jake dokaze“, u ovakvim slučajevima ima osobitu težinu. A kritičari novog istraživanja slažu se da ih ono nije ponudilo.

Naime, brojni neovisni stručnjaci ističu da su u objavljenom radu korištene dvojbene metode i statističke tehnike.

„U ovom radu ima vrlo malo znanstvene kredibilnosti“, upozorila je biotehnologinja Martina Newell-McGloughlin s University of California u Davisu i dodala: „Nedostaci testa su jednostavno nevjerojatni. Da budem iskrena, statističke analize koje su koristili zapravo mi izgledaju kao lov na potvrde.“

Čak ni poznata kritičarka biotehnologije i zagovornica prirodne hrane, nutricionistkinja Marion Nestle, ne vjeruje u studiju. „Ne mogu je još uvijek shvatiti. Čudno je komplicirana i nejasna u ključnim stvarima: čime su hranili kontrolnu skupinu, koje su relativne razine tumora, zašto one nisu izražene, koji bi mogao biti uzročni mehanizam. Ne mogu zamisliti biološki razlog zbog kojeg bi GMO ovo uzrokovao. Sumnjičava sam prema ovoj studiji“, rekla je Nestle za Washington Post.

Nedostaci studije

Ključni problemi na koje najviše upozoravaju kritičari francuskog istraživanja su sljedeći:

1) Uzorak za testiranje bio je malen – u svakoj testiranoj skupini bilo je samo 10 štakora.

2) Štakori su bili vrste Sprague-Dawley koja se često koristi u istraživanjima jer većina jedinki prirodno razvija tumore neovisno o prehrani, osobito u dvogodišnjoj studiji u kojoj su štakori doživjeli svoju duboku starost.

3) U kontrolnoj skupini, koja nije uzimala dvojbenu hranu, bilo je samo 20 štakora, dakle, čak devet puta manje nego u svim testiranim skupinama dok su uobičajeno kontrolne skupine dva do tri puta veće od testiranih.

4) Rezultati su bili besmisleni – koliko god je velik bio udio herbicida ili GMO kukuruza u prehrani štakora, razine raka i preuranjene smrti ostale su iste; dakle, nije bilo reakcija na doziranje.

5) Studija nije predstavila nikakve rezultate u kontrolnoj skupini.

6) Štakori vrste Sprague-Dawley znaju biti osjetljivi i na male neravnoteže u prehrani, a testirani primjerci dobivali su najmanje 11 posto GMO kukuruza, dakle, nebalansiranu prehranu.

7) Neki stručnjaci ističu da je sam voditelj istraživanja Gilles-Eric Seralini priznao da su ga neizravno, preko fondova, financirale tvrtke Auchan i Carrefour koje u svojim trgovačkim lancima promiču i prodaju organsku hranu.

8) Seralini i njegov tim teško se mogu smatrati neutralnima jer su već godinama gorljvi protivnici biotehnoloških proizvoda; Seralini je autor knjige 'GMO hrana, prava rasprava' koja upozorava na štetnost GMO-a i zagovornik je njihove zabrane.

9) Autori studije nisu omogućili novinarima uvid u rezultate studije prije njezina objavljivanja kako bi potražili mišljenje neovisnih stručnjaka, što nije uobičajeno.

10) Neki također ističu da se već 20 godina milijarde životinja i milijuni ljudi u EU-u hrane proizvodima od GMO soje, međutim, do sada nije bilo nikakvih prijava problema bilo iz redova farmera, liječnika ili veterinara.

David Spiegelhalter, statističar i profesor javnog razumijevanja rizika na Sveučilištu Cambridge, kaže da je iznenađen da je studija uopće prihvaćena za objavljivanje jer su, po njegovom mišljenju, njene metode, statistike i zaključci ispod svih očekivanja.

Istraživanje nije impresioniralo ni hrvatske stručnjake. Ravnatelj Hrvatskog toksikološkog zavoda dr. sc. Franjo Plavšić ističe da francuska studija nije slijedila strogo propisana pravila ispitivanja karcinogenosti uvedena zbog činjenice da u lošem pokusu sve može biti karcinogeno - u većoj ili manjoj mjeri.

„Ovaj pokus nije bio vođen prema jasnim procedurama EU-a i već po tome se rezultati ne mogu uzeti u obzir“, istaknuo je. „Prije svega, izbor životinja je bio loš, jer se za ovakve pokuse moraju koristiti vrste koje nisu predodređene za razvijanje karcinogenosti bez obzira hoće li biti tretirane s ovim ili onim kemikalijama. Izabrane životinje su bez vanjskih utjecaja bile predodređene da će dobiti rak i koriste se u sasvim drukčije svrhe, primjerice za ispitivanje lijekova protiv raka.“

Plavšić smatra da nema nikakve logike očekivati da će GMO hrana biti karcinogena po svojem osnovnom sastavu - proteinima, ugljikohidratima itd. „Istovremeno problem mogu biti onečišćenja herbicidima na koje su određene GMO biljke neosjetljive, pa ih se naveliko primjenjuje. Jedno istraživanje ne donosi istinu i stoga je potrebno pričekati potvrdu ili opovrgavanje rezultata. Vrlo sam skeptičan prema objavljenim rezultatima“, rekao je Plavšić.

Organizatorica EMBO radionice o anatomiji i embriologiji miševa dr. sc. Ana Marušić kaže da studija nije jasno prezentirana tako da se iz nje ne mogu izvući nikakvi vjerodostojni zaključci.

„Studija se očito temeljila na složenom pokusu s puno skupina te je konačna statistička analiza trebala uzeti u obzir sve skupine. U ovoj ih ima čak 24 i to bez osnovne, kontrolne skupine koja, čini se, nije uključena“, rekla je Marušić i dodala: „Isto tako, nije jasan izračun veličine uzorka. Primjerice, ako predviđate razliku u preživljavanju između samo dvije skupine i smanjenje preživljavanja sa 30 posto na 15 posto, samo za te dvije skupine trebate imati po 102 štakora u svakoj skupini. Možda su istraživači i napravili kvalitetno istraživanje, ali iz načina na koji su ga predstavili to sigurno nije jasno.“

Nakon objavljivanja rezultata prošli tjedan francuske su vlasti zatražile reviziju studije koja bi trebala potvrditi ili opovrgnuti zaključke Seralinijeva tima. Čini se da bi za konačno definiranje stava prema konkretnom proizvodu najbolje bilo pričekati njezine nalaze.

 

Izvor: tportal.hr

Virus koji ubija rak već dvije godine "na ledu" jer farmaceuti ne mogu na njemu zaraditi?!

Imate milijun funti (oko 9,5 milijuna kuna) viška i ne znate na što biste ih potrošili? Alexander Masters, novinar britanskog Telegrapha, ima dobar prijedlog: uložite u istraživanje virusa koji ubija rak!

Surfajući po alternativnim izvorima internetske mudrosti, Masters je naletio na informaciju u koju mu je isprva bilo teško povjerovati. Izvjesni dr. Magnus Essand iz Švedske pronašao je potencijalno vrlo uspješan lijek za rak. No, njegovo otkriće već dvije godine stoji na ledu.

Dr. Essand sa Sveučilišne bolnice u Uppsali, naime, ne može prikupiti sredstva koja su mu potrebna da bi nastavio s istraživanjem. Njegov je virus za sada testiran samo na miševima, a rezultati su i više nego ohrabrujući. Virus je doslovno ubio stanice raka, uz minimalne nuspojave za "pacijente"; u najgorem slučaju oboljeli bi od prehlade.

Nema patenta, nema zarade

Da bi Essandov lijek završio na tržištu, mora proći kroz tri pokusne faze. Prve dvije faze Essand može izvršiti sam, ukoliko prikupi potrebna sredstva. Za treću fazu potrebna mu je farmaceutska kompanija koja bi bila spremna uložiti u njegov virus.

To inače ne bi bio problem. No, s obzirom da je Essand, kako Masters piše u Telegraphu, nesebični Šveđanin kojeg ne zanima profit, došlo je do problema. Naime, dr. Essand i njegovi suradnici počeli su u znanstvenim publikacijama objavljivati detalje svog istraživanja prije nego su patentirali svoje otkriće.

Je li moguće da je lijek za rak tako jeftin?

Sada ga više ni ne mogu patentirati. A bez patenta, na njemu je nemoguće zaraditi ogromne svote novca koje su velikim farmaceutskim tvrtkama jedina motivacija za sudjelovanje u istraživanju poput ovoga kojeg Essand predlaže. Iz ne sasvim jasnih razloga, u Essandov rad ne želi uložiti ni švedska vlada.

Telegraphov novinar nije se mogao načuditi kada je čuo da je dr. Essandu za prve dvije faze testiranja potrebna relativno mizerna svota novca. Oko milijun funti. Najviše dva milijuna. "To je bonus kojeg dobivaju bankari. To je manje nego što košta zlatni WC neke rock zvijezde", uspoređuje Masters.

Donirajte milijun funti i virus će biti nazvan po vama

Novinar Telegrapha, motiviran činjenicom da i njegova bliska prijateljica boluje točno od onog tipa raka na kojem je dr. Essand vršio dosadašnje testove, stoga je odlučio prikupiti milijun funti. Ili barem pokušati. Objavio je javni poziv za donacije.

Prema tekstu objavljenom u Telegraphu, novac koji će pomoći dr. Essandu moguće je donirati posjetom internetske stranice www.uu.se/en/support/oncolytic ili preko Sveučilišta u Uppsali: The Oncolytic Virus Fund, Box 256, SE-751 05 Uppsala, Švedska. Ukoliko se pojavi velikodušni donor koji je spreman uplatiti milijun funti, Essandov virus bit će nazvan po njemu.

Izvor: Index.hr

Koje su i kolike opasnosti štednih žarulja?

Od prvog rujna 2012. u Europskoj uniji više se ne smiju proizvoditi nikakve žarulje sa žarnim nitima jer su neekonomični potrošači energije – manje od pet posto struje pretvaraju u svjetlost

Njih bi na tržištu trebale zamijeniti kompaktne fluorescentne žarulje CFL i novije svjetlosne diode – LED.

Najefikasnije među njima stvaraju i 10-ak puta snažnije svjetlo uz istu potrošnju energije, no neka su istraživanja pokazala da nisu baš sasvim bez mana, odnosno da mogu biti štetne za zdravlje i okoliš. Koliko je ozbiljna ova prijetnja?

Koliki je problem otrovna živa?

Najjeftinije među štednim žaruljama su CFL, kod nas koštaju nekoliko desetaka kuna, međutim, one sadrže živu koja je otrovna, osobito za živčani sustav. Neki su mediji zbog toga proteklih godina digli pravu uzbunu i proglasili ih vrlo opasnim po zdravlje.

Međutim, stručnjaci ističu da su količine žive sadržane u jednoj žarulji još 2007. godine bile vrlo male, oko 5 mg, što je stotinjak puta manje nego u starim termometrima. Osim toga, živa iz njih može izaći samo ako se razbiju. Jedna studija iz 2009. pokazala je da je čak i u tom slučaju opasnost po zdravlje mnogo manja nego ako jedete tunu. Naime, uobičajeni sendvič od tune sadrži 48 mikrograma žive, a ako razbijete CFL žarulju, primit ćete dozu od 0,07 mikrograma. Konačno, prema standardima EU-a ove su količine u 2012. ograničene na 3,5 mg po žarulji, a u 2013. bi trebale pasti na 2,5 mg. Danas se već proizvode ekološke CFL žarulje koje sadrže manje od jednog miligrama žive. U područjima u kojima se električna energija proizvodi u termoelektranama na ugljen CFL žarulje zapravo smanjuju emisije žive u prirodu - jer i ugljen sadrži živu.

No stručnjaci ipak savjetuju da pripazimo ako nam se nekim slučajem CFL žarulje razbiju – tada treba provjetriti sobu pet do 10 minuta, a komadiće nije dobro usisavati, već ih treba pomesti i spremiti u plastičnu vrećicu.

Veći problem ovih žarulja zapravo je kvalitetno organiziranje odlaganja jer su otrovan otpad koji treba reciklirati.

Uzrokuje li CFL rak?

Jedno istraživanje Abrahama Haima, profesora biologije na Sveučilištu u Haifi, pokazalo je da CFL žarulje mogu uzrokovati veću stopu raka dojke ako se koriste do kasno u noć.

Naime, za razliku od starijih žarulja koje imaju žarnu nit i proizvode žuto svjetlo, CLF žarulje oponašaju dnevno svjetlo i tako ometaju stvaranje hormona melatonina u organizmu. No poznato je da svako izlaganje svjetlu tijekom noći ometa izlučivanje melatonina u nekoj mjeri.

Neki dermatolozi smatraju pak da njihova intenzivna svjetlost, koja je snažnija u UV dijelu spektra, može pogoršati probleme kod ljudi sa osjetljivom kožom.

No jedna studija iz 1993. pokazala je da je osmosatna izloženost fluorescentnim svjetiljkama u radnom prostoru ekvivalentna izlaganju suncu od jedne minute, dakle da samo osobe vrlo osjetljive na umjetnu svjetlost mogu imati problema. Stručnjaci smatraju da bi se ova opasnost mogla dodatno smanjiti uporabom CFL žarulja s dvostrukim slojem fosfornog premaza.

Naravno, treba imati na umu da CFL žarulje traju i do 15 puta dulje nego obične - od 6.000 do 15.000 sati, da troše 80 posto manje energije te da zbog toga stvaraju mnogo manje stakleničkog plina CO2.

LED žarulje – zdravije, ali skuplje

Za razliku od CFL-a, LED žarulje ne sadrže živu, napravljene su od plastike tako da se ne mogu razbiti, ne zrače u UV spektru, tako da ne mogu uzrokovati rak, a njihovo svjetlo ne treperi - što se zna događati kod starijih CFL žarulja - tako da ne postoji ni opasnost od migrena ili epilepsije.

One su svakako zdravije od CFL žarulja, ali su i dosta skuplje. Danas stoje oko 20 eura, no cijena im godišnje pada za oko 30 posto, pa se procjenjuje da će do 2020. stajati manje od tri eura.

Pritom treba imati na umu da one koriste 50 do 90 posto manje energije od običnih žarulja, a traju i do 50.000 sati. Dakle, ako se koriste osam sati dnevno, to je oko 17 godina. Prosječna štedna žarulja kroz četiri godine rada ostvarit će uštedu od gotovo 500 kuna!

Izvor: tportal.hr

Znanost priznala da hobotnice, papige i svrake imaju svijest

Danas malo koga može začuditi informacija da čovjekoliki majmuni poput čimpanzi imaju svijest. Poznato je da se one gledaju u ogledalima, da planiraju te da čak svoje potomstvo poučavaju kako izrađivati oruđe. Slična svojstva zabilježena su i kod dupina, slonova i brojnih drugih životinja.

Zapravo, suvremena su istraživanja pokazala da je subjektivna svijest, koja se još u prošlom stoljeću smatrala isključivom privilegijom Homo sapiensa, prilično raširena u životinjskom svijetu.

Skupina kognitivnih neuroznanstvenika, računalnih neuroznanstvenika, neuro-anatoma, neurofarmakologa i neurofiziologa stoga je na Sveučilištu Cambridge u srpnju sastavila i potpisala dokument nazvan Cambridge Declaration on Consciousness kojim je službeno potvrđena ta činjenica.

Dokazi pokazuju da ljudi nisu jedinstveni posjednici neuroloških supstrata koji stvaraju svijest', stoji u priopćenju skupine. 'Životinje poput sisavaca i ptica i mnoga druga stvorenja, uključujući hobotnice, imaju iste neurološke supstrate.

Hobotnice su jedini beskralježnjaci koji su dobili to važno priznanje. Brojne studije potvrdile su da je ono zasluženo. Primjerice, jedno istraživanje iz 2009. utvrdilo je da neke hobotnice sakupljaju ljuske od kokosa i od njih stvaraju pokretna skloništa, što je dokaz da koriste oruđe. Neke druge studije pokazale su da imaju vrlo sofisticiranu prostornu navigaciju i pamćenje. Biolozi tvrde da u divljini znaju točno procijeniti koliko kamenja trebaju prikupiti kako bi suzile otvor u kojem se skrivaju. Osim toga, laboratorijska su istraživanja otkrila da se potpuno drugačije ponašaju kada ih se drži u akvarijima u kojima nema dovoljno predmeta koji bi potaknuli njihovo zanimanje.

Odakle otpor prema priznanju svijesti drugih vrsta?

Što je desetljećima sprečavalo znanstvenike da prihvate postojanje svijesti kod stvorenja koja ne pripadaju našem obiteljskom stablu? Odgovor je jednostavan – anatomija mozga. Prema starijim modelima moždanih aktivnosti, smatralo se da svjesna iskustva nastaju u našem izuzetno razvijenom korteksu. Međutim, suvremeni istraživači, kao i potpisnici nove deklaracije, ističu da su se brojne živčane mreže uključene u funkcije kao što su pozornost, spavanje i odlučivanje pojavile u evoluciji još kod beskralježnjaka te da postoje čak i kod mekušaca - hobotnica.

Prema toj deklaraciji, svijest imaju i neke ptice. „Dokazi o postojanju razina svijesti sličnih ljudskima zabilježeni su kod afričkih sivih papiga… Utvrđeno je da svrake u prepoznavanju vlastite slike u ogledalu pokazuju zapanjujuću sličnost ljudima, čovjekolikim majmunima, dupinima i slonovima“, ističe dokument.

Prema novom dokumentu, čak ni osjećaji ne ovise o nekim određenim strukturama mozga kao što je korteks. Zapravo, brojna druga područja koja se u našim mozgovima aktiviraju kada osjećamo također imaju ključno značenje u emocionalnom ponašanju životinja.

„Kako točno organizirana tvar mozga stvara slike i zvukove, požudu i mržnju, sjećanja, snove i planove, još uvijek nije jasno“, rekao je jedan od potpisnika te deklaracije, Christof Koch, čelni čovjek na Allen Institute of Brain Science. „Pred nama i dalje ostaje izazov da shvatimo kako šaputanje živčanih stanica, povezanih tisućama aksona, stvara osjećaje svijesti“, napisao je Koch.

Dakle, novom deklaracijom hobotnice su dobile službeno priznanje da imaju svijest. Kako zapravo izgledaju njihovi doživljaji, znanost tek treba otkriti.

Izvor: tportal.hr

Kroz 10 godina umjesto DVD-a koristit ćemo DNA

Znanstvenici su prvi put u povijesti upotrijebili DNA kako bi digitalno zapisali sadržaj jedne cijele knjige od 53.000 riječi koja sadrži i 11 slika te računalni program.

To je najveća količina podataka koja je ikada zapisana na umjetan način u genetski materijal, a znanstvenici tvrde da cijena kodiranja DNA pada toliko brzo da bi kroz 10 godina moglo biti jeftinije pohranjivati podatke ovom metodom nego uobičajenim digitalnim uređajima.

Dezoksiribonukleinska kiselina DNA - kemikalija koja pohranjuje genetske instrukcije u gotovo svim poznatim organizmima – ima impresivan kapacitet za spremanje informacija. U jednom gramu materijala može se spremiti oko 455 milijardi gigabajta, odnosno sadržaj više od 100 milijardi DVD-a.

Tročlani znanstveni tim pod vodstvom profesora Georgea Churcha iz Harvard Medical School svojim je eksperimentom pokazao da tehnologija pohranjivanja podataka u DNA, mada još uvijek spora, iz dana u dan postaje sve praktičnija. Prema izvješću predstavljenom u časopisu Science, timu je za ubacivanje 5,27 megabajta podataka trebalo nekoliko dana.

DNA ima brojne prednosti u odnosu na tradicionalne mehanizme skladištenja podataka. Može se lako kopirati, a često se može čitati i nakon tisuća godina provedenih u ne baš idealnim uvjetima. Za razliku od elektroničkih formata pohranjivanja poput magnetskih traka i DVD-a koji se stalno mijenjaju, temeljne tehnike potrebne za čitanje i pisanje DNA stare su koliko i život na Zemlji.

Digitalni podaci tradicionalno se pohranjuju kao binarni kodovi – jedinice i nule. Iako DNA nudi mogućnost korištenja četiri broja u obliku molekula poznatih kao A, C, G i T, Churchev je tim odlučio ostati pri binarnom kodiranju kako bi smanjio mogućnost pogreške – A i C su predstavljali nulu, a G i T jedinicu.

Dijelovi umjetno sintetizirane DNA ispisani su printerom na staklo, a čitati se mogu standardnim tehnikama kakve se obično koriste za dešifriranje DNA ljudi i životinja.

DNA ima ovako veliki kapacitet zato što je trodimenzionalna, a drugi standardni mediji dvodimenzionalni su. Pohranjene informacije ne mogu se brisati, međutim budući da je kapacitet medija golem, to se ne smatra naročito važnim. Zapisivanje nije prošlo bez pogrešaka – na 5,27 megabajta napravljeno ih je 10. No u budućnosti bi se mogle uvesti standardne tehnike za traženje pogrešaka koje bi ih lako otkrivale.

Cijena kodiranja DNA trenutačno nije dovoljno kompetitivna, međutim ona brže pada nego cijene elektronskih ekvivalenata. Znanstvenici predviđaju da će se razvoj ove tehnologije ubrzano nastaviti unatoč sadašnjim zaprekama.

Izvor: tportal.hr

Kod dijabetesa mršavost nije uvijek najbolja

Mršavost nije uvijek zdravija za ljude s dijabetesom tipa 2. Ljudi koji su u vrijeme dijagnoze imali normalnu tjelesnu masu mogu imati veći rizik smrtnosti od pretilih.

Istraživanja objavljena u časopisu Journal of the American Medical Association sugeriraju da ljudi normalne tjelesne mase s dijabetesom tipa 2 imaju veću vjerojatnost postojanja i drugih bolesti, krhke kosti i gubitka mišićne mase.

„Ovo istraživanje otvara puno više pitanja nego što daje odgovora“, kaže epidemiolog Lynne Wagenknecht iz Wake Forest Baptist Medical Center iz Winstona (Salem). Dodaje kako su autori napravili dobar posao istražujući ovu problematiku.

 

Istraživači, predvođeni epidemiologom Mercedes Carnethon (Northwestern University Feinberg Scool of Medicine, Chicago), usporedili su podatke pet dugotrajnih istraživanja različitih grupa zdravih ljudi u prosječnom trajanju od 14 godina. Tijekom istraživanja zabilježili su indeks tjelesne mase (body mass indeks, BMI) i opseg struka 2625 pacijenata s dijagnozom dijabetesa tipa 2. Kod ljudi s normalnom tjelesnom masom, u usporedbi s pretilim, vjerojatnost smrtnosti tijekom studije bila je dvostruko veća.

Liječnici klasificiraju tjelesnu masu (normalna tjelesna težina, prekomjerna tjelesna težina, pretilost) na temelju BMI, koji se izračunava pomoću visine i težine osobe. No, čimbenici kao što je tjelesna aktivnost i nakupine masti također su važni, kaže endokrinolog Hermes Florez (Universitiy of Miami), koautor uvoda objavljenog u istom broju časopisa.

„Moja zabrinutost je da ljudi ova istraživanja mogu tumačiti da je prekomjerna tjelesna težina i pretilost prihvatljiva“, kaže Florez i dodaje: „Realnost je da visina i težina nisu jedini faktori u cijeloj priči“.

Istraživači su također utvrdili da su veći trbusi povezani s višom stopom smrtnošću. Pacijenti kojima je utvrđena normalna tjelesna masa mogu imati uvećano područje trbuha. „BMI nije savršen“, kaže Carnethon. Dodaje kako ga je vrlo lako odrediti, te u većini slučajeva može liječnicima pružiti brzi uvid o zdravlju pacijenta.

Rezultati bi trebali potaknuti liječnike da daju više pozornosti pacijentima s dijabetesom s normalnom tjelesnom masom. „Za te pacijente normalan BMI može biti crvena zastava za druge zdravstvene probleme“, kaže Carnethon.

Izvor: ScienceNews 

Davni ljudski preci imali su glave morskih pasa

Svi kralježnjaci, od koštunjavih riba do ljudi, potekli su od izumrle ribe čiji je kostur bio izgrađen od hrskavice, a bila je više nalik na morskog psa nego što se dosad vjerovalo, pokazalo je novo istraživanje.

Acanthodes bronni

„Zajednički preci današnjih kralježnjaka s čeljustima imali su glave nalik na one morskih pasa“, rekao je jedan od autora studije, biolog John Finarelli s University Collegea u Dublinu. „Prema onome što znamo o povezanosti ranih riba, rezultati nam govore da su morski psi zadržali ova svojstva, dok su ih koštunjave ribe izgubile.“

U nadrazred Gnathostomta odnosno čeljustousta spadaju na tisuće današnjih kralježnjaka, od riba i morskih pasa, preko ptica, gmazova i sisavaca do ljudi. Morski psi i koštunjave ribe razišli su se na obiteljskom stablu prije nekih 460 milijuna godina. Međutim, o zajedničkom pretku ljudi, manta i velikih bijelih psina zna se vrlo malo.

Prema izvješću objavljenom u novom broju časopisa Nature, Finarelli i njegovi kolege odgovore su neočekivano pronašli prilikom istraživanja ribe Acanthodes bronni iz skupine Acanthodii kojoj su pripadale neke od najranijih čeljustousta. Ovo je stvorenje živjelo prije 290 milijuna godina u vrijeme paleozoika, a za sobom je ostavilo prilično malo fosilnih ostataka. No nekoliko fragmentiranih lubanja preživjelo je milijune godina i završilo u muzejskim kolekcijama.

Finarellijev je tim odlučio napraviti silikonske odljeve i CT skenove kako bi rekonstruirao anatomiju njihovih glava. Analizirao je 138 karakteristika lubanja Acanthodes bronni i usporedio ih sa skupinom hrskavičnjača kojoj pripadaju morski psi i raže te s koštunjačama kojima pripada većina riba poput sardina ili haringi. Rezultati su bili iznenađujući. Naime, pokazalo se da su glave naših zajedničkih predaka akantoda bile najsličnije onima morskih pasa.

Izvor: tportal.hr